U spomen na dan kada su Ujedinjeni narodi 1992. godine usvojili Konvenciju o biološkoj raznolikosti (Convention on Biological Diversity – CBD), 22. svibnja slavi se kao Međunarodni dan biološke raznolikosti. Sve zemlje potpisnice Konvencije, među kojima i Hrvatska, obvezale su se na poduzimanje mjera nužnih za očuvanje i održivo korištenje biološke raznolikosti. Taj dan u Hrvatskoj slavi se i kao Dan zaštite prirode.
Priroda je u smislu Zakona o zaštiti prirode (Narodne novine br. 80/13, 15/18, 14/19, 127/19) sveukupna bioraznolikost, krajobrazna raznolikost i georaznolikost. Osobito vrijedna područja zaštićena su prema Zakonu o zaštiti prirode. Zaštićena područja predstavljaju spremnike biološke raznolikosti te čine okosnicu sveukupne zaštite. Na području Županije, temeljem Zakona o zaštiti prirode zaštićeno je područje uz rijeke Muru i Dravu u kategoriji regionalnog parka, područje uz rijeku Muru u kategoriji značajnog krajobraza, stablo hrasta lužnjaka I LOKALITET Bedekovićeve grabe u kategoriji spomenika prirode te perivoj Zrinski, tri stabla platane, stablo ginka, stablo tulipanovca, stablo magnolije i dvije glicinije u kategoriji spomenika parkovne arhitekture. Osim zaštićenih područja, dio vrijednih dijelova prirodne baštine Županije uključen je u ekološku mrežu – područja Natura 2000. Ekološka mreža – područja Natura 2000 ne zamjenjuje nacionalne sustave zaštićenih područja niti se s njima „natječe“, nego ih na razini Europske unije nadopunjuje.
Očuvanje biološke raznolikosti u svim njenim oblicima i smanjenje utjecaja na klimatske promjene ključni su problemi na čije se rješavanje čovječanstvo treba usredotočiti.
Kao i u mnogim drugim državama, prve ideje i poticaji za zaštitu prirode u Hrvatskoj vezani su uz drugu polovicu 19. stoljeća. Nositelji takvih poticaja bili su u prvom redu entuzijasti raznih struka: biolozi, geografi, šumari, liječnici, pravnici, ali i putopisci, umjetnici...
Osim institucionalizacije, za razvoj zaštite prirode u Hrvatskoj posebno je važan razvoj zakonske regulative kojom se nastoje očuvati posebne prirodne ljepote te ugrožene biljne i životinjske vrste. Prvi takvi zakoni u Hrvatskoj bili su Zakon o zaštiti ptica (1893), Zakon o lovu (1893) i Zakon o zaštiti špilja (1900).
Prvi koraci prema cjelovitijoj zaštiti nekog područja vezani su uz područje Plitvičkih jezera. Društvo za uređenje i poljepšavanje Plitvičkih jezera i okolice pokrenulo je 1914. i donošenje zakona o proglašenju toga područja nacionalnim parkom. Tako su Financijskim zakonom za godinu 1928/29. nacionalnim parkovima proglašeni Plitvička jezera, Bijele stijene i Štirovača. Treba imati na umu da to nisu bili nacionalni parkovi u današnjem smislu i u skladu s međunarodnim kriterijima, nego tek prva zaštićena područja u nas.
Godinom početka suvremenog razdoblja organizirane zaštite prirode u Hrvatskoj drži se 1946, kada je osnovan Zemaljski zavod za zaštitu prirodnih rijetkosti, koji je poslije pod imenom Odjel za zaštitu prirodnih rijetkosti djelovao do 1960, kada je osnovan Zavod za zaštitu prirode kao samostalno tijelo zaduženo za skrb o svim prirodnim dobrima.
Zaštita prirode ne znači samo osiguranje iskoristivosti prirodnih dobara – tla, vode i zraka. Očuvanje raznolikosti biljnog i životinjskog svijeta, prirodne genetske raznolikosti ili, nakon Ria vrlo popularne, biološke raznolikosti nema samo svoje etičke razloge. Postoje posve ekonomski razlozi očuvanja ovoga blaga. Petar Edwards, botaničar iz Züricha, to točno definira u tjedniku Der Spiegel od 27.11.1995. godine (str. 189): „Danas ne smije biti tako važno koliko nas stoji zaštita prirode, važnije je pitanje koliko bi nas skupo moglo stajati uništenje biološke raznolikosti“.
Svaka se ekonomska djelatnost zbiva u prostoru. Iz te činjenice proizlazi da dolazi do konfliktne situacije pretendiraju li dviju različite djelatnosti na isti prostor. Zaštita prirode u takvim konfliktnim situacijama nalazi se u specifičnom položaju jer sama po sebi — za razliku od ekonomske djelatnosti (poljoprivreda, industrija, usluge) — ne pripada među profitabilne djelatnosti, nego je njezina funkcija prije svega očuvanje prirodnog okoliša pred najezdom drugih pretendenata na taj prostor.
Međutim, treba sagledati i drugu stranu, a to je opstanak čovjeka. Drugim riječima, što ako se zbog jake želje za zaštitom prirode ugrozi opstojnost lokalnog stanovništva, kojem nije omogućen nikakav alternativni izvor prihoda? Dolazi do iseljavanja stanovništva, demografskog pražnjenja, koje može uzrokovati šire regionalne i nacionalne populacijske poremećaje.
Zaštita prirode orijentirana k budućnosti čuva čitavu prirodnu genetsku raznolikost kao razvojni potencijal za buduće naraštaje. Vrste moraju imati mogućnost evolucijske prilagodbe promijenjenim uvjetima u okolišu. Za to su potrebna dovoljno velika zaštićena područja, u kojima dovoljno brojne populacije s dovoljno širokom genetskom raznolikošću imaju mogućnost evolucijskog razvoja.
Gubitak imidža zaštite prirode i okoliša u današnjem društvu jest činjenica da u tom području nema jednostavnih odgovora i da je ovdje nemoguće polučiti lagane, dugotrajne uspjehe. U zaštiti prirode i okoliša često puta je mjera „ne činiti“ bolja od djela.

• Poster_DZP