Najteže 'presude' sudbina ispisuje u medicinskoj dokumentaciji, često ih lišavajući i zadnjeg uporišta – nade. Upravo s takvom dijagnozom-presudom, suočila se Željka Posavec iz Šenkovca, kada joj je liječnik, nakon operativnog zahvata, otvoreno rekao da je njezinom ocu ostao tek koji mjesec života i da tu činjenicu ništa ne može promijeniti.   

„Moj otac Anto dijagnosticiran je i operiran u Kliničkom bolničkom centru u Rijeci, 2023. godine. Obolio je od oblika zloćudnog tumora na mozgu i prognoze nisu bile dobre, te me  liječnik otvoreno s time i suočio. U želji da im umanjim strah i sve druge negativne emocije, zamolila sam ga samo da o lošim prognozama ne govori mojoj majci i ocu. Postupio je vrlo profesionalno, poštujući moju želju, te je otac u spoznaju o teškoj bolesti ušao s nadom“, uvodi nas naša sugovornica u dio života u kojem je izgubila dragu, najbližu osobu, ali iz kojeg joj je ostalo jedno novo prijateljstvo i nesvakidašnja povezanost.

Željkina je obitelj složna i vrlo povezana, te su zajednički donijeli odluku da roditelji iz Rijeke presele u Međimurje, kako bi bili na okupu i kako bi otac u punom smislu riječi, svaki preostali trenutak proveo u okrilju najdražih: „U želji da što spremnija dočekam oca, tragala sam internetom za oblicima palijativne skrbi i naišla na podatke o udruzi Pomoć neizlječivima. Prvi, telefonski kontakt ostvarila sam s predsjednicom udruge Renatom Bermanec i već taj početni razgovor mi je pružio sigurnost. Znala sam da u jednom važnom dijelu skrbi za oca neću lutati, već ću imati nekog da me usmjerava. Tad još nisam mogla znati u kolikoj će mi uistinu mjeri uloga volontera i medicinskih stručnjaka udruge biti presudna u mjesecima koji su uslijedili“, priča Željka Posavec kojoj je - kao osobi koja se ne predaje lako - iznimno teško padala neporecivost liječničke prognoze o razvoju bolesti njezina oca. Palila je u njoj iskru koja je tjerala na borbu.

OSJETILA SAM DA ME NETKO SLUŠA

Uskoro su se Renata Bermanec i Željka Posavec susrele da bi dogovorile oblike podrške i u tom je trenu rođeno nešto neizmjerno vrijedno – povjerenje: „Renata je iznimno empatična i topla osoba. Ulila mi je povjerenje i dodatnu sigurnost jer sam osjetila da me netko sluša i da su toj osobi moj otac i moja obitelj važni“, svjedoči Željka. Specifičnost situacije, pojašnjava, zrcalila se u činjenici da se zloćudna bolest njezina oca reflektirala iznenadnim promjenama stanja te rađala situacije s kojima se bilo zahtjevno nositi: „Zato je sigurnost, koju mi je udruga Pomoć neizlječivima pružila, bila ključna“, naglašava Željka, istaknuvši i da je svaki njezin poziv Renati, katkad i uplašen, završavao akcijom koja je donosila olakšanje. Svaku strepnju, strah i nesigurnost, ti su ljudi znali ublažiti na najprimjereniji način: „Kada nisam zvala ja, zvala bi Renata mene da me pita kako je tata“, priča mi sugovornica: „Sigurna sam da su rođeni za taj posao jer to nije djelatnost koja se može obavljati s pola srca ili automatski. U naš dom su volonteri udruge Pomoć neizlječivima i stručni medicinski djelatnici ulazili nenametljivo, ničim ne remeteći naš obiteljski ritam i mir. I tata je volio s njima porazgovarati… Tiho bi ušli, pomogli, a nakon njihova odlaska našim domom su odjekivali toplina i razumijevanje. I tako je bilo do kraja… sve dok moj otac nije preminuo, baš na svoj rođendan“, svjedoči Željka Posavec koja se na vlastite oči i vlastitim srcem uvjerila u snagu koju zajednici pruža udruga Pomoć neizlječivima: „Efikasnost im je bazirana na izvrsnoj koordinaciji i, naravno, predanosti ljudi, jer bez toga ne bi bilo takvog efekta. Tijekom njege moga oca često su me usmjerili i uputili na pravu adresu i zato sam, uz Renatu i volontere, zahvalna i doktorici Mulaomerović-Musić koja nam je također, uz stručnu skrb, pružila mnogo topline i podrške. Neizmjerno nam je pomagala i obiteljska liječnica, doktorica Dukić, kao i ljudi iz patronaže i zato danas mogu reći da Međimurje ima odlično organizirane službe zdravstvenog sustava, kao i one izvan njega. To je snaga povezanih djelatnosti koje čine toliko dobroga ljudima, a time i zajednicu čine vrijednom. Zato bi i na drugim poljima trebalo organizirati udruge poput Pomoći neizlječivima, asocijacije čija bi dragocjenost bili upravo oni koji su spremni bezrezervno se predati potrebama ranjivih, bolesnih, starijih i nemoćnih. Živimo u vremenu u kojem se sve više ljudi zatvara u svoj svijet i sve je više onih koji negdje ostaju sami“, smatra Željka Posavec, dodavši da teška bolest čovjeku mnogo otima – od dostojanstva do nade - a bližnje ostavlja na vjetrometini.

LICE ZAJEDNICE

U Međimurskoj županiji svjesni su uloge i vrijednosti udruge Pomoć neizlječivima te je pružanje potpore neupitno: „Stručna skrb i podrška koju svakodnevno na terenu pružate oboljelima i njihovim obiteljima je neprocjenjivo blago naše zajednice. Međimurska županija, kao solidarna zajednica, prepoznaje ljude u potrebi, jednako koliko i one koji su voljni darovati svoje vrijeme i znanje da bi pomogli drugima“, rekao je župan Matija Posavec prilikom nedavne, nove dodjele novčanih sredstava ovoj udruzi, istaknuvši da je njihovo djelovanje na delikatnom području palijative bio dodatni poticaj Županiji da krene u veliki projekt formiranja centra za palijativnu skrb. Zahvaljujući novom ciklusu podrške Županije, udruga Pomoć neizlječivima zaposlila je i psihologinju, osnaživši se za svoje područje djelovanja. Podsjetimo, Renata Bermanec prva je magistrica palijativne skrbi u Hrvatskoj, za što se školovala u Velikoj Britaniji, a iskustva stjecala i kod časnih sestara Majke Tereze u Indiji.

ČOVJEK JE SVJETLOST

Ljubav je silna energija zato može osvijetliti svaki put. Pa i onaj zapleten trnjem. Ona je antonim emocionalnoj boli, pretvara je u iskustvo koje nas podiže na noge. Dijeleći je, čovjek i sam postaje svjetlost. Svakom klonuću je sok života, a iza gubitka ostavlja mirno more uspomena kojim ćemo broditi u svom trajanju.

„Ljudi iz udruge Pomoć neizlječivima nisu samo stručna podrška, već duhovna snaga ovoga društva. Meni i mojoj obitelji čuvali su snagu, darovali nam vrijeme za moga tatu i pomogli da ostvarimo želju da niti jednog trenutka ne bude izvan našega zagrljaja te da i mi uhvatimo svaki, baš svaki preostali čas zajedništva“, potvrđuje Željka Posavec.

Autorica: Željka Drljić