30. travnja, Dan Međimurske županije i ove je godine, nakon niza događanja i svečanosti u Međimurju, obilježen u Zagrebu uz prijavak Zrinske garde Čakovec.  Kod biste Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana u Zagrebačkoj katedrali položili su vijence i zapalili svijeće potpredsjednik Hrvatskog sabora akademik Željko Reiner, župan Međimurske županije Matija Posavec, izaslanik Ministarstva obrane zapovjednik Hrvatskog vojnog učilišta “Dr. Franjo Tuđman” general pukovnik Mate Pađen, izaslanik obnašateljice dužnosti gradonačelnika Grada Zagreba i pročelnika Gradskog ureda za obrazovanje Ivica Lovrić i Stipo Zeba, izaslanstvo Grada Čakovca, Matice hrvatske, Družbe “Braća Hrvatskog Zmaja”, Društva Međimuraca u Zagrebu te Zrinske garde Čakovec predvođeno predsjednikom Đurom Belom i počasnim predsjednikom Alojzijem Sobočancom.

Obilježavanje je održano po pokroviteljstvom predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića. Prije 10 godina Hrvatski sabor proglasio je 30. travnja kao Dan pogibije Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Spomendan posvećen Zrinskim i Frankopanima, simbolima žrtve za slobodu i pravdu hrvatskoga naroda i hrvatske domovine, obilježava se uz geslo Navik on živi ki zgine pošteno.

30. travnja 1671. godine u Bečkom Novom Mjestu pogubljeni su vođe protuhabsburške urote Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan. Povod za urotu bio je Vašvarski mir što ga je 1664. godine sklopio kralj Leopold I. s nepovoljnim uvjetima za vlastite zemlje. Hrvatska i Ugarska nisu priznale taj dogovor i nadale su se da će uz pomoć bečkog dvora osloboditi svoja područja od turske vlasti. Kako im je Beč onemogućio da se zakonito izbore za svoja prava, nije im preostalo drugo nego da se hrvatske i ugarske vođe udruže i svoja prava ostvare pobunom. Bečki dvor, istodobno provodi apsolutističku i centralističku politiku ne poštujući staleška prava hrvatskoga i mađarskog plemstva. 

Saznavši za urotu, zahvaljujući izdaji iz urotničkih redova, kralj Leopold I. pod izgovorom pomirenja doveo je hrvatske velikaše 1670. godine u Beč. Odmah ih je stavio u kućni pritvor, a zatim prebacio iz Beča u tamnicu u Bečko Novo Mjesto. Nakon jednogodišnje i nezakonite istrage, jer je hrvatskim velikašima mogao suditi samo Sabor, osuđeni su na smrt odsijecanjem glave i desne ruke zbog uvrede kralja i izdaje zemlje. Kao posebna „milost“, osuđenicima je oproštena kazna odsijecanja ruku.

Prije smaknuća su, kao i njihove obitelji, lišeni plemstva, a njihova je imanja zaplijenila država. Bečki dvor ne samo da je ugušio zrinsko-frankopanski pokret, nego je i uništio dvije najstarije i najslavnije obitelji koje su pet stoljeća, sve do polovice 17. stoljeća, imale istaknutu ulogu u hrvatskoj povijesti.

Njihovi posmrtni ostaci iz Bečkog Novog Mjesta preneseni su i pokopani 1919. godine u Zagrebačkoj katedrali.