"Svojim je književnim opusom Joža Horvat već odavno stekao status klasika hrvatske književnosti. Tijekom sedamdesetak godina njegove spisateljske aktivnosti u hrvatskoj su se književnosti nizali pravci i epohe, pisci i ideje, motivi i estetske koncepcije. Hrvatski je literarni prostor dijelio i s najznačajnijim piscima 19. stoljeća i s onima koji će tek obilježiti 21.

Dug književni put Joža Horvat počinje 1937. objavljujući svoju prvu humoresku – Mobilizacija protiv nepismenosti, nastavlja mladenačkim romanom Sedmi be i čvrstom odlukom da će postati pisac. Često je svjedočio kako ga je u tome presudno inspirirao susret s Miroslavom Krležom i gotovo proročanska podrška koju mu je dao. Iako ga je iznimno cijenio, nikada nije podlegao njegovu literarnu utjecaju ni «krležijanskome stilu» - od samih je početaka slijedio vlastitu estetsku i svjetonazorsku koncepciju, gradio svoj književni izričaj. Već prvi njegov roman ima naglašenu autobiografsku crtu koja će i ostati inspiracijsko izvorište njegova stvaralaštva. Socijalna angažiranost Horvatova prvijenca bila je povodom zapljena i zabrana i nagovještaj njegova ljudskog angažmana u borbi za slobodu i pravdu koja će ga odvesti u antifašističke redove, na Kalnik, u partizane, odrediti mu život, otisnuti ga na more i u poznim ga godinama života pozvati u Domovinski rat. Potreba za stalnim etičkim provjeravanjem, uvjerenje u pravo na individualno, racionalno prosuđivanje vlastitih postupaka usmjerit će u ratnim i ranim poratnim godinama njegov književni interes prema doživljajnosti i egzistencijalnim pitanjima nevezanima za ideologiju. Likovi Horvatove ratne proze, poput Petra Arbutine, iako u katarzičnim okolnostima, nisu mitski junaci nego živi ljudi koje je moguće susresti - koje je pisac susretao, s kojima je dijelio ratnu zbilju, ali i ljudi koje je ratna tragedija uzdigla na povijesnu razinu – sa svim njihovim vrlinama i manama, dvojbama i nesigurnostima.

U poslijeratnim  se godinama Horvat okreće i dramskom izričaju – kazališnom i radijskom, a kasnije i filmskom i televizijskom. Prevladavaju teme poslijeratne svakodnevice, aktualne društvene pojave i politički život. O njima govori kritički, s dozom ironije, komično. Humanistički i dobronamjerno usmjerena kritika, koja se ponekad realizira i kroz nemilosrdno izvrgavanje ruglu dogmatizma i njemu bliskih pojavnosti, ne nailazi uvijek na razumijevanje i prihvaćanje. Poneka djela suočavaju se s osudom pogođenih struktura pa Joža Horvat u našoj kulturi biva zapamćen i po višegodišnjoj zabrani njegova filma Ciguli miguli snimljenog 1952. Iako su se do prikazivanja filma i do objavljivanja istoimenog romana, 1989., političke i socijalne prilike promijenile, u njemu kritizirani dogmatizam i jednoumlje prepoznati su i u novim povijesnim prilikama.

Horvatovu ratnu prozu zaokružuje roman Mačak pod šljemom čije junake najšira publika pamti iz filmske i televizijske adaptacije. Niz ratnih anegdota glavnoga junaka Ilije Kapare povezano je u romanesknu cjelinu koja se bavi općom slikom zbivanja u partizanskom ratovanju, toplom humorističkom manirom ublažavajući tragičnost i neljudskost ratnih strahota. Književna je kritika ovaj roman, bez obzira na njegovu nedvojbeno autobiografsku potku prekaljena ratnika, ocijenila jednim od naših najboljih antiratnih romana. Problemi s kojima se Joža Horvat susretao u zbiljskome životu: sukobi, neslaganja, razočaranja i tragedije koje je proživljavao, presudno su utjecale na njegovo književno stvaralaštvo. Kada se, suočen s nerazumijevanjem i zaprekama, odrekao društvenoga angažmana i povukao iz javnog života, i u literaturi je otvorio novu tematsku cjelinu - u potrazi za slobodom, okrenuo se prirodi. Priroda će, kao metafora slobode i smisla života ostati trajno prisutna u njegovu stvaralaštvu i usmjeriti ga prema temama s kojima ćemo ga, i kao čovjeka i kao pisca, trajno identificirati – moru i putovanjima. Ovaj ciklus počinje romanom Ni san ni java koji će u kasnijim izdanjima nositi naslov Crvena lisica. Konačno predavanje prirodi, odluka da se bude slobodan, u stvarnom životu, u mislima i u literaturi, nije međutim mladenački zanos – zbiva se u zrelim godinama već etablirana pisca i osobe s brojnim društvenim vezama i socijalnim kontaktima. Sve ih je na neko vrijeme prekinuo i krenuo na višegodišnje putovanje – oko svijeta. Tako nastaje najpopularnije njegovo djelo – brodski dnevnik Besa, proza u kojoj se dinamično izmjenjuju bilježenje, pripovijedanje, opisi i razgovori. Ne bježi se od reminiscencija potaknutih kulturnim ili književnim nasljeđem no one su uvijek ne samo čvrsto motivirane nego i objašnjene do svih potrebnih pojedinosti. Iako nastala kao zapis stvarnih zbivanja, Besa danas dobiva sasvim novu dimenziju priče o putovanju kakvo u svijetu suvremenih komunikacija više i nije moguće, kao književni tekst ona iz dokumentarističkoga prelazi u fikcionalni svijet.

Nakon Bese slijede nova putovanja Modrom lastom i romani Operacija stonoga i Waitapu. Tragičan gubitak sinova autora usmjerava stvaralaštvu u kojem će se stapati san i java, stvarnost i mašta, čovjek i priroda. Ovi romani, uz Dupina Dirka i lijenu kobilu, klasificiraju se kao književnost za djecu i mlade, ali mnogi kritičari u njima prepoznaju najbolje Horvatove stranice. Roman Waitapu najprevođenije je njegovo djelo pa je tako uz brojna izdanja na europskim jezicima doživio i ona na kineskome i esperantu. 
Pomorski ciklus Joža Horv
at zaključuje knjigom Molitva prije plovidbe, nastalom u osmom desetljeću njegova života. Autobiografsko je to djelo koje sam naziva „posljednjim obračunom s morem“ no ono je promišljanje osnovnih egzistencijalnih pitanja kojima se bavio u svim svojim djelima propitujući smisao postojanja, granice vječnosti i načine da se one prijeđu. Na njih sada odgovara mudrošću, blagošću i vedrinom pisca, intelektualca koji je bio sudionikom i svjedokom burnih povijesnih zbivanja, proživio najteže osobne tragedije i sačuvao vjeru u metafizičku moć umjetničke riječi. U čudesnom se mozaiku nižu dojmljivi prizori mora, galerije likova, autentični događaji i legende, elementi fantastike i mitologije, stvarni doživljaji obitelji Horvat i citati iz hrvatske i svjetske književnosti, filozofske reminiscencije.

Iako Joža Horvat nije zavičajni pisac - nije pisao kajkavski i nije se ponosio našom, gotovo arhetipskom, marljivošću, nije nostalgično pjevao o „lepom malom Međimurju“ ni žalovao nad teškom sudbinom koja nas je pratila, bolje je od ikoga izrazio naše posebnosti, upravo ono što volimo naglašavati kao naš identitet, sve ono što nas čini drugačijima od drugih, što bi nas trebalo okupljati i obogaćivati, odražavati slojeve povijesna nasljeđa i kulturne baštine. On ne piše o Međimurju, ono mu nije tema, ali Međimurje iz njega progovara u sudbinskoj povezanosti s vodom, u osvajanju slobode, kroz slike međimurskih pejzaža koje se spajaju s oceanskim širinama. Ostvario je snove generacija Međimuraca koji su uvijek sanjali o putovanjima, ali i o povratcima - u namjeri da oplovi svijet zapravo je zrcalio san da se otputuje, ali i vrati ishodištu."

Dr. sc. Blaženka Novak

Poštovane dame i gospodo!

Malo je ljudi koje su tijekom svog životnog vijeka bile svjedokom tolikih promjena, a  pritom ostalo isto, nepromjenjive i nepokolebljive u svojim stavovima. Joža Horvat tijekom je svog cijelog života, unatoč svim usponima i padovima koje je turbulentno razdoblje u kojem je radio i stvarao donosilo, ostao  vjeran istim idealima – pravdi, istinoljubivosti, skromnosti, ali  i vjeri da se iza  obzora nalazi bolje i humanije sutra.

Nisu li to ideali po kojima smo mi Međimurci poznati? Uistinu, iako je Horvat samo najranije godine proveo u Međimurju, često je s ponosom isticao svoje korijene i neraskidivu povezanost s svojom Kotoribom, Murom, Međimurjem te svojom obitelji. Upravo mu je njegova baka govorila o zemljama gdje je "toplo kak' v krušnoj peči i di je sunce veliko kak' mlinski kamen". 
To usađeno stremljenje ka nepoznatom, drugačijem od onog što imamo, Jožu nije napuštalo cijelog života. Joža je rano naučio i o nepravdama koje život donosi, o siromaštvu te o nužnosti da se to promijeni. Ne mireći se s nametnutim stanjem stvari i prkoseći osvajačima, Horvat je dva puta u životu uzeo pušku u ruke i borio se za našu slobodu. Štoviše, nije se libio ni govoriti o onome što ne valja i to po cijenu vlastite sudbine. 

Društveni su se poredci i ljudi  na  vlasti mijenjali, ali Joža Horvat ostajao je isti. U dobi kada većina ljudi polako počinje povlačiti crtu i raditi životne obračune, naš Joža kreće u još jednu pustolovinu. S većim dijelom svoje obitelji oplovljava svijet, a kao rezultat te avanture nastaje ponajbolja hrvatska putopisna proza – Besa.

Joža Horvat tijekom svog života doživljavao je velike tragedije. Tragični gubitak obojice sinova udarac je od kojih se rijetki oporave. Kako je jednom rekao, samo zahvaljujući svojoj supruzi i životnoj suputnici Renati te pisanju uspio je stati na noge i nastaviti živjeti. 
Njegov karakterističan književni izraz ono je po čemu je  prepoznatljiv i zbog čega je uostalom preveden na mnoge velike i male jezike. Iz gotovo svakog njegovog književnog djela progovara Joža onakav kakvoga smo ga poznavali – optimističan, istinoljubiv i skroman. Stoga mi je izuzetno drago što se naša osnovnoškolska djeca kroz lektiru uče ovim životnim vrijednostima.
Upravo zato smatram da Joža Horvat u najmanju ruku zaslužuje da se osnovna škola u njegovoj rodnoj Kotoribi nazove njegovim imenom. Međimurska županija kao osnivač u najskorije će vrijeme pokrenuti ovu inicijativu, a pozivam i sve naše gradove i općine da njegovim imenom nazovu po jednu ulicu.

Moramo se upitati tko je za nas bio  Joža Horvat? Je li bio  veliki književnik koji je svojim djelima trajno zadužio naciju? Je li bio čovjek koji od svojih ideala nikad nije odustajao, pa ni po cijenu svog života? Je li bio osoba koja je uvijek uspjevala naći snage da se nakon teških životnih udaraca osovi na svoje noge, dajući tako primjer ostalima? Je li bio čovjek kojeg je nemirni dječački duh tjerao na drugima nezamislive pustolovine? Ili je Joža Horvat naš Međimurec koji se, unatoč tisućama i tisućama milja koje je prošao te svom kozmopolitskom duhu, uvijek rado vraćao na svoje rodne obale Mure?
Joža Horvat bio je sve to i još mnogo više! 

Joža!  Ti si bio osoba zbog koje sam ponosan što sam Međimurec!