Povijest

2-5-01

Arheološki nalazi potvrđuju da se na ovom području živi od neolitika. U brončanom dobu ovo je prostor Kelta i Panona koji početkom prvog tisućljeća osvajaju Rimljani. Međimurje je do propasti zapadnog dijela Rimskog carstva dio provincije Panonije, a tijekom velike seobe naroda ovuda prolaze Huni, Vizigoti, Ostrogoti i konačno Slaveni. 1096. godine osniva se Zagrebačka biskupija te je Međimurje već onda njen dio. Ulaskom Hrvatske u personalnu uniju s Mađarskom, Međimurci dijele sudbinu ostatka Hrvatske, s razlikom što ga Mađari smatraju dijelom Mađarske. Zanimljivo je da Turci, iako su pokorili Ugarsku, Međimurje nikad nisu osvojili. Veliku ulogu u tome ima i velikaška obitelj Zrinski koja je svoj povijesni zenit imala upravo stolujući u Čakovcu.

Nestankom turske opasnosti, počinje obnova i razvoj, ali i pojačana mađarizacija. Završetkom Prvog svjetskog rata, Međimurci, na velikoj narodnoj skupštini, održanoj 9. siječnja 1919. godine, odlučuju svoju budućnost dijeliti isključivo s ostatkom hrvatskog naroda. Odonda do danas, isključujući mađarsku okupaciju u Drugom svjetskom ratu, Međimurje je dio Hrvatske.

 

9. siječnja 1919.

 

Nakon neuspješne vojne akcije 13. studenoga 1918. godine Narodno vijeće za Međimurje nastavilo je s radom na odcjepljenju Međimurja od mađarske države i pripojenju Hrvatskoj. Srbi su odbili prijeći demarkacijsku liniju, no prihvaćen je prijedlog dr. Ivana Novaka da se s obzirom na izrazito tešku situaciju u Međimurju Narodno vijeće obrati Saveznicima. I njih je obvezivala Beogradska vojna konvencija zbog čega je Narodno vijeće SHS-a bilo prisiljeno samo djelovati i usprkos konvencijama vlastitim snagama osloboditi Međimurje.

Ovaj put je hrvatska vojska okupljena u Varaždinu bila snage jedne pješadijske brigade sastavljene od 7 bataljuna pješaka, 52 strojnice, 2 konjička eskadrona, 2 baterije poljskoga topništva i 2 baterije teškoga topništva s ukupno 24 topa i nekoliko pomoćnih četa.
Na Badnjak, 24. prosinca 1918., glavna kolona potpukovnika Perka prešla je rijeku Dravu preko mosta kod Varaždina. Usporedno s cestom pratio ju je kapetan Sertić s pola pješačkoga bataljuna. Istovremeno major Pogledić prebacio je preko Drave kod Hrženice dva bataljuna pješadije, konjice i artiljerije. Major Pogledić krenuo je sa svojim postrojbama prema Prelogu, Donjem Kraljevcu i Goričanu gdje su zauzeli most na rijeci Muri kod Letenya. Zapadna se fronta prema planu kretala iz Štajerske prema gornjem Međimurju. Sisački bataljun krenuo je iz Ormoža preko Središća ob Dravi do Šenkovca i Mihovljana gdje se spojio s kolonom potpukovnika Perka. Postrojbe pod zapovjedništvom kapetana Jurišića došle su preko Štrigove i Svetoga Martina u Mursko Središće gdje su zaposjele željeznički most.

Bez ikakvoga otpora major Károly Györy je predao Čakovec riječima: Javljam pokorno da Vam predajem grad Čakovec. Do 13 sati zaposjednut je željeznički most kod Kotoribe, kolodvor u Murakersztúru te skele kod Kakanje i Kotoribe. Time je završila operacija oslobađanja Međimurja koja je trajala nepunih sedam sati.
Vrhovni zapovjednik pohoda Slavko Kvaternik se smjestio u prostorijama Kotarske oblasti i uredio vojnu upravu u svim međimurskim mjestima i općinama. Proglasom je obavijestio narod da je jugoslavenska vojska zaposjela Međimurje i oslobodila ga Mađara. Pozvao ga je da poštuju odredbe vojnoga zapovjedništva tako dugo dok upravu opet ne preuzmu civilne osobe.

Iako odlično organizirana, hrvatska je vlast u Međimurju smatrana provizorijem do Trianonskoga mirovnog ugovora zaključenoga 4. lipnja 1920. godine.

U igri velikih sila pobjednica koje su nakon Prvoga svjetskog rata stvarale novu sliku Europe, načela samoodređenja naroda američkoga predsjednika Wilsona, na koje se pozivalo međimursko stanovništvo, imala su veću težinu od mađarskih povijesnih argumenata. Međimurci su se na svojim narodnim skupštinama jasno izjasnili da žele da se Međimurje, u kojem živi isključivo hrvatski narod, pripoji Hrvatskoj, i sukladno tadašnjoj političkoj situaciji pozdravljaju ujedinjenje svih Hrvata, Srba i Slovenaca u jednoj jugoslavenskoj državi.

Velika narodna skupština održana je u Čakovcu na franjevačkom trgu 9. siječnja 1919. godine kada je odlučeno da Međimurje pripada hrvatskom narodu.

Dana 23. rujna 2005. godine Hrvatski sabor je dopunama Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj, 9. siječnja proglasio spomendanom kao sjećanje na događaj na kojem je narod Međimurja demokratski odlučio da svoju budućnost vidi u državnom-pravnoj vezi s ostatkom hrvatskog naroda. Dan spomena na donošenje Rezolucije o odcjepljenju Međimurja od Mađarske države značajan je radi njezine uloge u povijesnoj težnji očuvanja jedinstvenosti hrvatskog teritorija.

slika – Međimurska skupština 1919. godine na franjevačkom trgu